Pozitivna slika o sebi temelji se na djetetovoj procjeni svoje osobnosti, postignuća i ponašanja koje formira zbog povratnih informacija koje dobiva iz okoline.
Već trogodišnje djete može osjetiti sram ili ponos kao samoprocjenu nekog svog postupka i osobine. (Čudina-Obradović i sur., 2004.) Ovaj podatak je alarmantan jer već u tako ranoj dobi dijete gradi svoju sliku o sebi.
U početku se to događa kroz prepoznavanje sebe u zrcalu pa na videozapisima, govoru o sebi u trećem licu dok ne krenu upotrebljavati zamjenicu „ja“, poznavanju vlastitih osobina (djevojčica, dječak, imam 3 godine, mama Maja, tata Ivan…), ali u velikim djelu događa se kroz pohvale i kritike koje dijete dobiva iz okoline.
Poznato je da dijete upija sve utiske iz svoje okoline što znači da ne odabire samo one koji mu odgovaraju, nego ih automatski upija sve. Ako razmislimo – upija sve? Onda upija i naše komentare, neverbalnu komunikaciju i način na koji ga tretiramo.
5 načina poticanja pozitivne slike o sebi kod djece:
- Pružiti toplinu, ljubav, razumijevanje i podršku u afirmativnoj komunikaciji prema djeci
- Osigurati osjećaj samostalnosti pomoću razvojno primjerenih aktivnosti
- Pripremiti okolinu na način da bude sigurna i slobodna za istraživanje
- Pružati model poželjnog ponašanja vlastitim primjerom
- Ohrabrivati i poticati razvoj kritičkog mišljenja u odnosu na samoga sebe, a ne uspoređivanjem s vršnjacima
Evo nekoliko primjera afirmativne komunikacije koji vam mogu poslužiti:
Fotografija: pixabay.com
Umjesto: Pokušaj ovo:
Kako si to prolio? Jesam ti rekao da paziš!
| O, prolilo se mlijeko. Hoćeš li sam pobrisati ili trebaš pomoć? |
Ne bacaj igračke, razbit ćeš nešto! | Možeš bacati loptu, dogovorili smo se da je hodnik mjesto za to. |
Uvijek moram pospremati za tobom! | Jesi završila s igrom? Aha, onda ti puštam glazbu da lakše pospremiš s čim si se igrala. |
Opet ti je ispalo, kao da imaš šuplje ruke! | Trebaš li pomoć u držanju? |
Kako možeš zaboraviti pospremiti kad je to jedini zadatak koji imaš?! | I ja nekad zaboravim, u redu je. Imaš neku ideju da se idući put lakše sjetiš? |
Daj pusti, ja ću! | Vidim da se trudiš, ako trebaš pomoć, tu sam. |
Vidi kako on to radi! | Lijepo je što je svatko uspješan u nečemu. |
Pazi, pazi! Past ćeš! | Imaš plan kako ćeš se spustiti? |
Kako to sipaš?! | Primjećuješ kako ti prsti klize? Probaj ovo… |
Kasnije, u školskoj dobi, djeca se sve više uspoređuju pa i taj faktor postane važan u građenju pozitivne slike o sebi. Tad uče o samopoštovanju i samopouzdanju pa osim uspoređivanja, postaju važan i fizički izgled, školski i socijalni uspjeh. (Čudina-Obradović i sur., 2004.)
U principu, tad je već vrlo jasno kakvu sliku dijete ima o sebi. Nerijetko se dijete poistovijeti s ulogama i etiketama koje su mu dodjeljivane kroz djetinjstvo. To znači, ukoliko je dijete odrastalo s rečenicama u stilu „Kako si nesposoban, ništa ti ne ide!“ – ono to stvarno može povjerovati i preuzeti kao dio svog identiteta.
To dovodi do donošenja daljnjih odluka i ponašanja u skladu s pripisanom etiketom. Primjerice „Ja sam i tako nesposoban, ne moram se ni truditi jer neću uspjeti.“ ili „Samo ću se razočarati, ne vrijedi ni pokušavati.“.
S druge strane, ako dijete odrasta u obiteljskom domu dobiva ljubav, toplinu, pažnju, podršku i razumijevanje i odrasta s rečenicama u stilu „Znam da se bojiš, i ja se nekada bojim. Ali u redu je da pokušaš.“, veća je vjerojatnost da će sutradan biti otvorenije i samopouzdanije.
Često smo sami sebi najveći kritičari – i to nije loše. Ipak, kad pređemo granicu i naša samokritičnost nas sprječava od novih pokušaja, to je signal da nešto ne štima.
Želimo da nam djeca odrastu odgovorna i brižna, sposobna i samostalna, samosvjesna i empatična… Onda i djelujmo u tom smjeru!
Literatura: Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi (Čudina-Obradović i sur., 2004., Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga)