Vjerojatno vam je poznato kako u situaciji koju procijenimo opasnom, možemo reagirati iz tri stanja: fight, flight or freeze – odnosno: borba, bijeg ili zamrznuti se.
Izvor: istockphoto.com
Borba znači da u toj situaciji instinktivno odabiremo reagirati i suočiti se s opasnošću koja nam prijeti. Bijeg znači da nam tijelo automatski šalje signale da krenemo što dalje u suprotnom smjeru od situacije. A zamrznuti se znači da naše tijelo zapravo onemogućuje da se pomaknemo ili bilo kako djelujemo po pitanju određene prijetnje. S vremenom, prepoznato je i četvrto stanje iz kojeg je moguće reagirati: fawn, odnosno odgovor tijela kojim pokušavamo udovoljiti drugome izbjegavajući potencijalni ulazak u sukob.
Ovo napominjem baš zato što i u situacijama kad očekujemo da se dijete treba zauzeti za sebe, ono može osjetiti takvu situaciju kao prijetnju što će uzrokovati automatsku tjelesnu reakciju koju dijete ne može iskontrolirati.
Ono što mi možemo napraviti jest:
• poučavati dijete prepoznavanju, imenovanju i razlikovanju emocija na način da koristimo aktualne situacije za reflektiranje emocije
• dijete usmjeravati na koje sve načine može reagirati (npr. kroz igre uloga gdje je roditelj primjerice vršnjak s kojim dijete ima sukob, a dijete predstavlja sebe)
• koristiti tehnike dramatizacije kako bismo saznali što dijete muči, dali mu prihvatljive i konkretne primjere kako se može nositi s neugodnim emocijama (npr. „u redu je da plačeš, možeš stiskati šakice, stavi ručicu na trbuh, ispuši tihi i dugački ‘oooo’ iz usta itd.)
• s njime promišljati o rješenjima situacije u kojoj se zatekne – što dijete može napraviti, postoji li još neka opcija, može li se nekome obratiti za pomoć, kako se osjeća u vezi tog rješenja, na što dijete nikako ne može utjecati – analizirati što bi bio najbolji ishod za dijete
• potražiti postoji li neka tematska slikovnica o problemu koji dijete muči – ukoliko ne postoji, možete ju zajedno izraditi (dijete neka crta, ukoliko zna može i pisati; zajedno dogovorite što je važno da ostane zabilježeno u toj slikovnici)
• dogovoriti tehnike samosmirivanja djeteta – dati djetetu konkretnu uputu što napraviti kad se osjeća uzrujanim, a vi niste u tom trenutku uz njega npr. „Stavi ručicu na trbuh, duboko udahni i gledaj kako ti trbuščić raste“
• poučavati dijete postavljanju granica – da može bez straha i srama reći što mu/joj (ne) odgovara, što u tom trenutku treba, što mu/joj se ne sviđa – ovo ćete u početku vježbati u svom domu, a kad se dijete zatekne u nekoj neugodnoj situaciji, sjetit će se naučenog i moći će izraziti svoje mišljenje
• osim usmjeravanja i podrške, potrebno je raditi na samoosnaživanju djece
Izvor: pixabay.com
Samoosnaživanje potičemo kroz razvoj pozitivne slike djeteta o sebi – ohrabrujemo dijete u svakodnevnim životnim situacijama da je sposobno riješiti i ono što mu je u tom trenutku teško, potičemo ga na samostalno rješavanje problema i razvoj samostalnosti općenito u praktičnim životnim vještinama sukladno mogućnostima, pohvaljujemo konkretna ponašanja (bez pretjerivanja), ističemo ono što nam je drago kod djeteta, komuniciramo afirmativno koristeći empatičko reflektiranje i slično.
Dakle, vrlo često nema nekog jednokratnog recepta koji će upaliti u svim situacijama da možemo reći: „E sad će se dijete sigurno zauzeti za sebe!“. Nažalost, to nije realno. Ono što se možemo nadati jest da će zadovoljenje svih ovih preduvjeta pridonijeti tome da se dijete ne povlači nego da se zauzima za sebe.
Ipak, izdvojit ću neke primjere kako zauzimanje za sebe može izgledati u kontekstu vršnjačkih sukoba:
• Ruganje – „Ti misli svoje, a ja ću svoje.“ – s djetetom proći teme različitosti, svatko je u nečemu uspješan ili manje uspješan, po nečemu možemo biti specifični, ali svi smo unikatni, jednako vrijedni i posebni – svačije mišljenje je vrijedno, ali ne moramo se sa svima slagati niti preuzimati tuđu percepciju kao svoju istinu.
• Otimanje – „Stop, to mi smeta! Ne dopuštam ti da mi to uzmeš, ja to koristim. Pričekaj svoj red.“ – postavljanje granica uči se u obiteljskom domu jer je on prva odgojna stepenica djeteta; kako dijete uči poštivati naše granice, i mi njegove, u redu je učiti ga kako da postavi granice drugima.
• Isključivanje iz društva – „I ja bih se igrao/la s vama!“ ili „Hej, idemo se igrati“ – vrlo kompleksna tema koja će biti obrađena zasebno, ali u ovom kontekstu želim reći da je u redu da dijete iskaže interes za igru s vršnjacima. Čak i ako ga odbiju, dijete će vjerojatno biti tužno što će puno teže pasti roditeljima nego djetetu jer često preuzimamo njihove emocije i želimo se zauzeti za dijete samo da ne pati. Međutim, nekad će dijete doživiti da bude odbačeno, a to je prilika koju možete iskoristiti da jačate njegovu otpornost. Naravno da bi bilo lijepo kad bi se djeca uvijek skladno igrala, međutim ponekad to nije slučaj. Ukoliko se ovakve situacije događaju učestalo, svakako treba potražiti uzrok, po mogućnosti promatrati dječju igru i porazgovarati s uključenim odraslima (odgojitelji, roditelji i sl.). Uz to, iskoristiti priliku za objasniti djetetu na koji način se može zaigrati samo, koliko vremena ima posvetiti se igrama koje ono voli, ponuditi djetetu da istražite nove parkiće u kojima ga možete ohrabriti na upoznavanje s drugom djecom itd.
• Udaranje – „Stop, ne dopuštam da me udaraš!“ – nadovezuje se na postavljanje granica koje dijete prvenstveno uči u okviru obiteljskog doma, potom i u institucionalnom odgoju (dječji vrtić, škola itd.). Jako je važno da dijete zna da se tad mora zauzeti za sebe postavljanjem granice i udaljavanjem od vršnjaka koji udara, a potom obavijestiti odrasloga. Kad dijete odluči povjeriti ovakav problem, uvijek obratite pažnju i iskreno se posvetite. Dijete ne može znati kako postupiti ukoliko prethodno ne nauči od povjerljivog odraslog. Baš kao što mi, odrasli, modeliramo svoja ponašanja, tako će i dijete preuzeti ono što je vidjelo ili čulo od nas.
Izvor: istockphoto.com
Činjenica je da ne možemo djecu pripremiti na svaki problem koji će naići niti na okrutost svijeta kojoj ponekad svjedočimo. Ali djeca će se, htjela ili ne, nekada naći i u takvim situacijama. Zato je dobro pripremiti ih da znaju takve situacije prihvatiti, ali ne se s njima poistovijetiti. Važno je da znaju kako ih mogu prebroditi, kako se s njima nositi i reagirati, a na poslijetku i kako se s njima suočiti. Sve to gradi i jača njihovu psihološku otpornost, a istovremeno utječe i na razvoj djetetova integriteta. Tijekom cijelog tog puta, trebaju imati našu podršku i vodstvo kako bi jednog dana samostalno mogli čvrsto stajati na svojim nogama.